<	svibanj, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

CREDITS

design: ScreamDesign

help: x

Sada ću vam ispričati istinu, ono što se dogodilo Melodynim odlaskom u Jugoslaviju.
Pomagala je i osjećala se ispunjenom, a sve to kako bi zaboravila Alexa i dijete.
Na poslijetu nakon mnogo mjeseci, uspjela je. Ipak njen život se još jednom srušio kad je doznala da je Johnny poginuo u jednom od bombardiranje Londona. Vratila se natrag.
Ulazeći u svoj stari stan ispod vrata je pronašla gomilu pisama. Jedno je bilo ispisano Alexovim rukopisom.
Kad ga je otvorila...shvatila je kakvu je pogrešku učinila otišavši u Jugoslaviju. Alex je bio živ, o da.
Otišla je u vojni hangar tražiti ga, ali morala je doživjeti još jednu novu bol.
Alex je onda bio živ, ali sada...nije više. Poginuo je na plaži Dunkirk, sada kad je rat bio skoro gotov.
Melody se uplakana vraćala kući kad je počelo još jedno bombardiranje Londona, jedno od poslijednjih.
Na njenu sreću spasio ju je jedan mladić. Isti onaj mladić stakleno plavih očiju koji ju je uputio na aerodrom.
On ju nikda nije toliko povrijedio kao Alex.

END.

Imala sam potrebu da ovako završim. Možete me naći : Sahara, Andromeda i nova knjiga koju tek počinjem pisati --> Summer

3 months later

Što su besane noći napravile od mene?
Zadnji put kad sam nešto napisalau svoj dnevnik bilo je onda dok je sve bilo uredu.
Previše se ružnih stvari dogodilo otad. Boli me duša kad se sad pokušam prisjetiti.
Neću pričati o tome.Možda o nekoj vedrijoj temi? Rado, ali nema toga.
Nisam više u gradu ljubavi i sreće. Bar je to nekad bio. Sad je London samo prazna ljuštura.
Nešto je u meni umrlo.Možda sposobnost da volim?Ili ona da mrzim?Još nisam sasvim sigurna. Jedno znam. Za mene sve su boje nestale kao rukom odnešene.
Zemlja bez boja. Meni u potpunosti nepoznatog jezika. Jugoslavija.
Ne znam zašto sam tu. Ali ipak jesam. Došla sam na poziv,prestrašan,ali ipak stvaran.
Naslonila sam se na stol puštajući suze da kapaju po polupraznom papiru.
Nisam više imala snage, trebala sam poslušati Fionu.
Ah, Fiona je sad na boljem mjestu. Njena duša zasigurno uživa sve povlastice u raju.
Ovdje dan je nemoguće preživjeti bez molitve, inače umrla bih od nestrpljenja, neznanja i brige.
Mislim da sam se čak i preobratila, ali nije bilo jednostavno.


Znam točan razlog zbog kojeg sam sjela na kasni vlak iz Londona i onda na brod za Francusku.
Nisam zapravo sjela jer cijelim putem do Francuske sam praktiči stajala na nogama.
Vlak koji je nekoć sasvim sigurno bio jako otmjen sada je bio pretrpan izbjeglicama iz raznih zemalja koje su svoju sreću odlučile iskušati u neutralnoj Švicarskoj.
Nisam ponijela puno stvari, tek nekoliko presvlaka i naravno fotoaparat.
Kako smo se odmicali moje uspomene na London, Bolnicu, Johnnya i Fionu počela su blijediti. Pokušavala sam se natjerati da se stalno prisjećam, ali nakon nekog vremena jednostavno više nisam imala snage.

~ Flashback ~

'' Melody, nemoj ići, uništiti ćeš samu sebe ! '' – Fionino lice se ocijedilo tako da su joj oči izgledale upale i crvene od plakanja. Privukla me k svom licu moleći me da ostanem.

'' Fi, voljela bih ostati, ali ovdje se nemam za što boriti '' – gotovo ratoborno sam ustvrdila.
Oduvijek sam bila revolucionarka u duši i jednostavno me tištalo to što gubimo rat

'' Idi. '' – Johnny je stajao na vratima sobe s malo većim kovčegom u ruci. Iz njegovog izraza lica mogla sam pročitati mješavinu bijesa i tuge, ali jednostavno više nije mogla podnijeti odugovlačenje. Prihvaćajući kofer nisam mogla odlijepiti oči od od poda.
Mahnula sam Fioni uz jedva primjetan osmjeh,a Johnny me jako zagrlio.

~ End of Flashback ~

Mislila sam na svoje ne rođeno dijete. Umrlo je prerano, zbog Alexa.
Mislila sam na Alexa. Dobila sam njegovo odlikovanje i uvijek je bilo sa mnom. Doista se nikada nije vratio, ali njegova uspomena je zauvijek tu pokraj mene.

~ Flashback ~

Stajala sam na vrhu stepenica čekajući da Fiona otvori ono pismo. Nadala sam se da ću biti dovoljno snažna da ne umrem od tuge.
Fiona je samo kimnula glavom, a ja sam u tom trenutku ustanovila da ipak nisam toliko snažna.
'' Alex je mrtav. ''
Srušila sam se niz stepenice.

~ End of Flashback ~

Tim udarcem sam izgubila dva dijela sebe. Svoje srce i svoje srce. Alexa i dijete.
A sada sam ja bila ta koja je išla na put bez povratka.
Stajala sam priljubljena uz zamagljeno staklo kupea. Nisam mogla vidjeti krajolik, a nisam ni željela. Samo sam željela zaboraviti ili nestati.

'' Trebam li mu reći? '' – upitala sam Fionu dok sam koračala gore-dolje po sobi. Bila sam poprilično nervozna zbog ovoga iako me istovremeno ispunjavalo nekakvo čudno blaženstvo.
Fiona je samo kimnula glavom što me samo još više uznemirilo.

'' Ali,..udajem se. '' – konstatirala sam si u bradu držeći se za trbuh. Fiona je zakolutala očima i otvorila vrata sobe pokazujući mi rukom prema van.

'' Moram reći Alexu. '' – Fiona je kimnula glavom u znak slaganja sa mojom tvrdnjom. Vjerojatno su upravo kretali na put bez povratka, a ja sam morala stići na vrijeme. Morao se vratiti, ne zbog mene, nego zbog našeg djeteta.

Moji koraci glasno su odjekivali dok sam protrčavala kroz prazne bolničke hodnike nadajući se da će mi vrijeme biti prijatelj. Da me neće iznevjeriti sada kad ga najviše trebam.
Izišla sam vani. Snijeg je napadao nekoliko centimetara ne pokazujući naznake skorog prestanka padanja. Osjetila sam hladni zrak na svom licu dok sam čekala autobus.
Jedna starica sjedila je sama. Ostavljena od svih. Niz lice mi je potekla jedna suza koja se počela smrzavati kako je klizila. Sjela sam pokraj te starice, ali ipak nisam imala dovoljno snage da joj se obratim.

'' Ne brini, stići češ na vrijeme. Ne smiješ ti trčati za vremenom, ono te mora čekati, ako je doista bitno. '' – namignula mi je, a ja sam joj se jednostavno nasmiješila osjećajući olakšanje oko srca.
U tom trenutku stigao je autobus.

'' Vidiš? '' – starica je pokazala svoje krnje zube u znak osjeha dok sam ulazila u autobus prepun vojnika. Vjerojatno sam bila jedina žena tu. Zrak je ispunio miris teškog metala. Na leđima su nosili puške, a njihova lica bila su posve smrknuta.

'' Gdje vas šalju? '' – upitala sam mladića nešto starijeg od sebe koji je stajao po strani. Imao je široka ramena i ono što se mene posebno dojmile bile su njegove plave oči koje su izgledale kao od najljepšeg stakla s Murana pred Venecijom.

'' Ne znamo. '' – slegnuo je ramenima u znak potvrde svog odgovora. Autobus je naglo zakočio, a ja se nisam stigla uhvatiti. Prije nego što sam se snašla završila sam u njegovom naručju.
Brzo sam se odmakla uz sramežljiv osmjeh.
Skoro sam zaboravila zašto sam istrčala iz bolnice, a onda mi je sinulo da smo stigli.
Veliki aerodrom je bio u potpunosti prazan izuzev jednoga aviona. Svi su već bili u zraku.
Znala sam da sam zakasnila gledajući poslijednjeg kako uzlijeće. Obgrlila sam samu sebe zbog mrzavice koja se odjednom uvukla u moju dušu.
Osjetila sam suze kako mi klize niz lice. Bilo je prekasno. Više se neće vratiti.

~*~*~*~

'' Što je? '' – Johnny je sjedio naspuprot mene, a njegove smeđe oči počivale su na mom licu lagano se smiješeći.

'' Moram ti nešto reći. '' – uzdahnula sam
Johnnyevo pravilno lice naglo se namrštilo dok je pratio nagle pokrete rukama koje sam izvodila dok sam prepričavala.

'' U redu je. '' – iznenadio me ovim odgovorom
'' Molim? ''
'' U redu je, to je samo dijete. '' – nasmiješio mi se i uzeo moju ruku u svoju.
'' Volim te Melody. '' – njegov glas je podrhatavo dok je izgovarao riječi kojih sam se bojala čuti.
Nasmiješila sam mu se znajući da ću izgovoriti ogormnu laž.

'' I ja volim tebe. ''

Saying goodbye to my love of the life



Sjedila sam na kamenim stepenicama pred vojnim hangarom čekajući da Alexander izađe. On se želio oprostiti sa mnom, a ja jednostavno nisam mogla odbiti. Morala sam mu reći.
Osjetila sam njegove ruke na svojim ramenima i poljubac na obraz. Odmaknula sam se od njega.

'' Što je? '' – pitao me lagano zabrinutim glasom. Nekako sam smogla snage i pogledala ga u oči.

'' Gotovo je. '' – zastala sam – '' S nama je gotovo. '' – na njegovom licu se očitavala uzmenirenost pomiješana s bijesom. Sjeo je pokraj mene nadajući se da ću opozvati svoju odluku.

'' Zašto? ''
'' ZAŠTO?!! KAKO ME MOŽEŠ PITATI ZAŠTO? '' – nisam željela doživjeti bijesni ispad, ali ipak se nisam mogla suzdržati. Skupila sam šake i spustila ih uz tijelo.

'' Ne želim život pun brige i ne znanja, iščekivanja i uzaludnih molitvi. '' – prisilila sam se da se smirim.

'' Ne znam što da ti kažem. ''
'' Ni ne trebaš ništa. '' – ustala sam i krenula prema Johnnyju koji se upravo uparkiravao.
Misilm da sam začula kako izvikuje moje ime, ali sada je sve to već izgubljeno u magli sjećanja.

~*~*~*~

'' Fiona molim te, nemoj mi držati predavanja. '' – osjećala sam se poprilično loše i nisam bila u stanju slušati Fionu ili bilokoga drugog.

'' Možda da odeš kod doktora? ''
Samo sam odmahnula glavom na njen prijedlog i nastavila pokušavati da autosugestijom uklonim mučninu. Zalijepila sam lice za jastuk i dopustila si da plačem. Jastuk je vrlo brzo bio natopljen mojim suzama, a kad sam ih sve istrošila jednostavno sam počela vrištati iznutra. Sve se rušilo, mogla sam osjetiti kako mi se srce kida na dva dijela.

'' Melody, jesi li dobro? '' – Fiona je izgledala zabrinuto. Kimnula sam glavom i okrenula se na drugu stranu. Fiona je slegnula ramenima i tako smo neko vrijeme stajale u tišini.

'' Moram ti nešto reći. '' – zvučala je i ozbiljno, ali ujedno i veselo – '' Udajem se. ''
Lagani trnci su me preošli kad je to rekla. Nalaktila sam se i okrenula prema njoj.

'' Za koga? ''
'' Za Johnnya '' – nasmiješila se toliko sretno da sam i ja poželjela biti sretna.
Zagrlila sam ju osjećajući istinsku sreću zbog nje.

'' Bit će vam savršeno. '' – bit će im savršeno jer on ne mora u vojsku i jer će biti svaki dan zajedno.
Osjetila sam toliku sjetu i žaljenje. Istinski sam voljela Alexa, a on je sad otišao na put bez povratka.
Ustala sam s kreveta i krenula prema kupaonici, ali mi se na pola puta zavrtjelo i morala sam zastati.

'' Melody? '' – njen glas zvučao je daleko i ne prisutno. Zadnje čega se sijećam je buđenje u svom krevetu.

~*~*~*~

Otvorila sam oči slijepljene suzama. Fiona je sjedila pokraj mene, a kroz prozor je, začudo, sjalo sunce.

'' Trudna si. ''

2 tjedna kasnije

'' Moram ponovno otići. '' - rekao je tihim šaptom.
'' Zvali su te? ''
'' Sam sam se prijavio. ''

Odmahnula sam glavom pokušavajući uvjeriti samu sebe da me zeza, upravo se vratio, a opet odlazi.
Uhvatio me za ruku, koju sam ja brzo izvukla iz njegove.

'' Gdje ideš? '' - zabrinuto sam upitala
'' Znaš li što je najveća vojna tajna? ''
'' Da, znam, to je ono kad dobiješ odlikovanje, ali ga pošalju tvojoj obitelji. '' - sarkastično sam izjavila i okrenula se.
Nisam željela takav život, stalnu brigu i išćekivanje.

'' Melody! '' - ponovno me uhvatio za ruku privukavši me k sebi. Istrgnula sam se.

'' Ne želim takav život!! '' - doslovce sam viknula, ali sam odmah prekrila usta rukama. - '' Ne želim da stalno odlaziš. '' - rekla sam tiše

Alex mi je prišao bliže i obrisao suze koje su mi se nakupile na licu.

'' Moram. ''
Odmahnula sam glavom.
'' Ne moraš, želiš. '' - okrenula sam se i izišla.

~*~*~*~*~

'' Zašto si bila takva? '' - Fiona je zvučala optužujući.
Sjela sam na krevet,a Dingo mi je gotovo odmah pokušao doći u naručje, ali odavno je prerastao to. Lagano sam ga počeškala iza uha i odgurnula od sebe.

'' Ne razumiješ..''
'' Što ne razumijem?! ''

Uzdahnula sam i izašla iz sobe. Osjećala sam se loše i morala sam hitno na zrak makar on bio ljepljiv od smoga i vlažan zbog kiše koja je neprestano padala.
Odlučila sam otići u crkvu, da zapalim svijeće. Srećom crkva posvećena sv.Johnu nije bila daleko pa sam prilično brzo stigla. Tik prije završetka večernje mise.
Prekrstila sam se i kleknula pred oltar ukrašen cvijećem. Njihov miris miješao se s tamjanom dajući crkvi nekakav osebujan miris toliko opojan da mi se zavukao u odjeću i kosu. Uživala sam.
Nisam molila, samo sam tako stajala klečeći pred oltarom promatrajući kipove svetaca koji su stajali u skoro svakom kutku crkve.

'' Želiš li se ispovjediti Melodia? '' - glas postarijeg svećenika Leona odjeknuo je akustičnom crkvom. Njegova navika da me zove Melodia išla mi je na živce, ali sam se sad odlučila ne obazirati na to.

'' Da oče, želim. '' - uzdahnula sam - '' Postajem očajna. ''
'' Svi postajemo, rat je smrtna rana čovjećanstva. '' - na trenutak je zastao - '' Jesi li mu rekla? ''
'' Ne, nisam mu željela reći. ''
'' Melodia..'' - iskrivio je lice izgovarajući moje ime prijekornim tonom.
'' On ponovno odlazi, ne bi bilo u redu da mu rećem sad. ''
'' A kad mu namjeravaš reći. ''
'' Kad se vrati. '' - zastala sam - '' Ako se vrati. ''

Ustala sam sa stolca i zapalila svijeću pri izlasku iz crkve.

Rat je bio u svom punom jeku. Bombe su svakodnevno padale uništavajući vjeru i živote ljudi Londona. Kiša je pljuštala dok su se njene savršene kapljice razbijale o betonski pod.
Izgledalo je kao i da sama nebesa plaču nad našom groznom sudbinom.
Sjela sam ispod nadstrešnice pred bolnicom držeći pismo u rukama. Mislim da sam plakala od sreće promatrajući ono napisano.

'' Što piše? '' – Johnny je sjeo pokraj mene. Ubacila sam mu pismo u krilo i istrčala na kišu. Jednostavno me nije bilo briga. Vrijeme je brzo prolazilo i imala sam samo 10 minuta da stignem na vrijeme. Johnny me nekako uspio stići da mi doda kišobran. Nasmiješila sam mu se i potrčala prema autobusnoj stanici.

Brzo sam se uspjela uspeti u autobus dok je Johnny ostao na nogostupu gledajući za mnom s rukom podignutom na pozdrav. Tek nekoliko sekundi kasnije okrenuo se i otišao.
Sjela sam pokraj Margaret koja je čitala novine. Ni sama ne znam kako joj je to uspjevalo po mraku.
Srećom bolnica je bila u blizini kolodvora pa nije trebalo dugo da stignemo.
Pozdravila sam Maggie i izjurila iz busa otvarajući prozirno crveni kišobran. Tek tada sam postala svjesna svog izgleda. Moja crna kosa je bila skupljena u neurednu pundžu, a na licu sam imala samo malo šminke, a i to se razmazalo zbog suza.
Stupila sam na peron 9 čekajući vlak, ali cijelih pola sata koje sam tamo provela niti jedan vlak nije stigao. Samo trenutak nakon što sam to pomislila nečije ruke su mi se ovile oko struk. Znala sam.
Okrenula sam se i prepustila njegovom dugom poljupcu. Osjetila sam lagano podrhtavanje, čak su mi i noge malo klecnule, a on me samo jače zagrlio.

'' Ne znaš koliko sam dugo čekao ovaj trenutak. '' – na sebi je nosio vojničku odoru, a na njegovom licu isticale su se kosti što mu je davalo samo još muževniji izgled.
Još jednom me kratko poljubio, a onda me povukao za sobom.

'' Gdje idemo? ''
'' Moram se prijaviti u postaju. ''
~*~*~*~

Ušla sam u veliki hangar ispunjen avionima koji su tu 'noćili'. S njih su visjele bijele plahte koje su prekrivale njihove motore. Skinula sam jednu svoju lakiranu crvenu cipelu.
Alex je došao za mnom i zagrlio me s leđa. Povukla sam jednu plahtu kako bih nas zaklonila od pogleda i tako smo se našli u krugu zatvorenom plahtama. Naslonila sam se na njegova prsa osjećajući se u potpunosti sigurnom. Riječi su bile u potpunosti bespotrebne.

'' Volim te. '' - prošaptao je na moje uho skidajući mi jednu naramenicu.
'' I ja tebe. '' - skinula sam si drugu naramenicu. Za samo nekoliko trenutaka ležali smo na podu.

Stavio je ruke na moja ramena, a njegove ruke na mojoj koži su bile iznenađujući hladne. Poljubio me, a ja, koja sam dosta sklona umišljanju osjetila sam okus soli i miris mora. Na sekundu smo se odvojili, ali on me zagrlio i ponovno smo se poljubili , ovaj put s mnogo više siline.
Silazno sam uzdahnula grebući ga noktima po goloj koži. Moj uzdah je bio pohlepan. Dugo sam priželjkivala ovaj trenutak, a sad me usred toga u mozak bola pomisao da to radimo u vojnom hangaru. Nasmijala sam se.
Poduprta pod njegovom težinom, još jednom sam spojila ruke na njegovom vratu, oslonila mu laktove na ramena
i nastavila ljubiti lice. Sam trenutak je bio lak. Zadržali smo dah prije nego što se opna razdvojila, a kad se razdvojila malo smo se odmakli. Primakli smo se bliže, dublje, a onda je sekundama sve stajalo. No nije nas umirila zaprepaštavajuća činjenica dolaska, već strahovit osjećaj povratka u krutu stvarnost.
Ponovno smo bili licem uz lice u tom polumraku, gledali u ono malošto smo vidjeli u drugom paru očiju i sad se ono neosobno izgubilo.

'' Volim te. ''
'' I ja tebe. ''

Sjedila sam uz prozor promatrajući oblake na tmurno sivom nebu, ali moje misli bile su vrlo daleko. Vjerojatno negdje oko Lenjingrada.

'' Melody! '' – voljela sam svoje drugo ime i zato sam željela da me njime oslovljavaju. Johnny je stajao oslonjen na dovratak promatrajući me, vjerojatno već duže vrijeme.

'' Samo sam ti se želio ispričati za ono. '' – otad je već prošlo više od 2 mjeseca, a tijekom tog vremena mimoilazili smo se bez pozdrava.

'' Isprika prihvaćena. '' – odvratila sam i nasmiješila mu se. Željela sam još nešto reći, ali nas je prekinuo glasan vrisak koji se pronio cijelim katom.
Johnny i ja istrčali smo na hodnik i ugledali jednu od stažistica kako kleči na podu grcajući u suzama.

'' Dobila je Pismo. '' – zlosutni šapat pronio se gomilom koja se okupila oko nje. Stažistica se zvala Sophie i zaručena je za jednog ratnog pilota. Barem je bila. Jeza me prošla.

'' Znam što misliš. '' – Johhny je prošaptao na moje uho lagano me vukući za ruku.

'' Prijatelji? '' – izazivački sam postavila pitanje pokušavajući odagnati crne misli.

'' Prijatelji. '' – pomalo razočarano je izjavio.

~*~*~*~

Vjeruj mi da je pakao prazan, jer svi Vragovi su ovdje. U potpunosti se slažem sa Shakespearom. Ovdje je vraški hladno, a pri tom ne mislim samo na hladnoću već i na ljude koji me okružuju. Ne stječem prijatelje jer sam sam tako odabrao. Jučer sam upoznao jednog dečka, malo mlađeg od mene, a danas sam pomogao pri pokapanju istog. Teško je Melody.
Teško je ne viđati te, teško je biti živ, a biti mrtav. Ne želim umrijeti bez tebe pokraj sebe. Želim ti vidjeti lice još jednom, želim ti reći koliko te volim. Imam mnogo želja i nadam se da će se barem jedna ostvariti. Do tad želim ti samo reći koliko te volim i da me tvoja pisma održavaju na životu.

Volim te Melody.
Alex

Prebirala sam poslijednje Alexovo pismo po rukama ne znajući što odgovoriti. Voljeli smo se preko pisama. Sjela sam za stol i upalila svijetlo.

'' Volim te, vrati se jer ja ču te čekati. Samo tvoja Melody. ''

Utisnula sam poljubac ne papir ostavljajući crveni trag ruža. Željela sam da me osjeti, da zna da sam u svojim mislima samo s njim.

~*~*~*~


~*~*~*~

U Londonu bombe su postale svakodnevna pošast. Nisam se više bojala tog razornog zvuka. Bojala sam se tišine. U tišini crne misli su nalazile put do mog uma i polako me obuzimale. Jedan vojnik kojem sam upravo previjala nogu snažno se trzao.

'' Pokušavam biti nježna. '' – šapnula sam

'' Molim vas sestro, samo pričajte nešto. '' – svom snagom povukla sam gazu natopljenu krvlju koja se prejako zalijepila za njegovu nogu. Njegov glas bio je drhtav od bola, umirao je polako, bez ikoga pored sebe. Osim mene.

'' Zašto ti meni ne bi nešto pričao? '' – još jednom sam povukla onu gazu koja se sad napokon odlijepila. On se zatresao od bola.
Sestra Dustinenne nam je objasnila 5 faza prije same smrti.

1. Groznica – koja može biti i prolazna
2. Ne osjećanje bola – koje također može biti i uzrokovano prevelikom dozom nekog narkotika (a trenutno je vladala potpuna nestašica)
3. Iluzije
4. Treskavica
5. Nesvijest – koja također može biti i uzrokovana prevelikom bolju.

Postojalo je još jedno pravilo. Ne pisano pravilo za sve sestre. Nikad se ne vezuj uz ranjenike niti im otkrivaj svoje ime.

'' Kako se zoveš? '' – upitala sam omotavajući mu čistu gazu.

'' Luc, kako se ti zoveš? – bio je Francuz, a njih trenutno nitko nije previše volio.

'' Evelyn. '' – ipak se nisam usudila prekršiti cijelo pravilo. Rekla sam mu ime kojim su me samo roditelji nazivali.

'' Hvala ti što si toliko divna. '' – unatoč groznoj boli koju je sasvim sigurno osjećao njegove riječi su bile prepune divljenja i nježnosti. Njegove snage bile su pri kraju.

'' Alex je sretan što te ima,.. Melody. '' – zagonetno se nasmiješio i u ruku mi utisnuo pločice sa svojim imenom i brojem koji je svaki vojnik imao. – '' Daj mu to. ''

Kimnula sam glavom držeči ga za ruku. Alexovo i moje ime izgovoreno iz usta umirućeg vojnika me pogodilo u srce poput igle koju su sestre koristile za davanje morfija. Utonuo je u nesvjest, a njegov stisak je naglo počeo popuštati.
Peta faza. Nekoliko minuta kasnije njegovo srce prestalo je kucati. Navukla sam bijelu plahtu preko njegove glave i izustila tihu molitvu za njegovu dušu.

~*~*~*~

Danas je bio dan pisama. Jednom tjedno, petkom dobivale smo pisma. Naslonila sam se na dovratak vrata svoje i Fionine sobe.
Johnny je nosio vreću prepunu pisama, pomalo je izgledao poput kakva uglađenog poštara. Počeo je nasumce posezati za pismima i i prozivat nas.
'' Catherine Campbell! '' – malo punašnija djevojka istupila je iz gomile. Imala je osmjeh od uha do uha, za razliku od druge prozvane djevojke koja ga je samo šutke prihvatila.

'' Evelyn Melody McAdams! '' – nasmiješio se i pružio mi pismo. Spremno sam ga prihvatila pogledom tražeći svoje ime ispisano Alexovim rukopisom.
Zabezeknula sam se kad sam shvatila da gledam u očev šiljasti rukopis.
Zapravo, nije me to prenerazilo već nedostatak Alexovog pisma. Pisao mi je barem jednom u 2 tjedna. Od njegova prošlog pisma već je prošlo više od 3 tjedna. Fiona me potapšala po ramenu i pokušala odvući u sobu, ali Johnny je bio brži.

'' Izađi sa mnom večeras. ''
'' Ali.. ''
'' Kao prijatelji, samo zamisli da sam ja Fiona. '' – pokušavao se našaliti

'' Melody ima dežurstvo večeras. '' – umiješala se Fiona. Odmahnula sam glavom.

'' Nemam i stvarno ću rado izaći s tobom. '' – Johnnyjevo lice se naglo ozarilo i dok je odlazio nije mogao izdražti, a da se ne nasmije.

'' Zašto si to napravila? '' – Fiona mi je odlučila održati bukvicu – '' Alexander se tamo negdje bori za slobodu, a ti ga varaš!! ''

'' Ne, ja ga ne varam. Izaći ću s Johnnyjem samo kao s prijateljem. '' – ustvrdila sam odlučno pokušavajući samu sebe uvjeriti u tu tvrdnju.

'' Ma da, kako da ne. '' – Fiona nije bila zadovoljna mojim odgovorom

'' Evo, evo, možeš i ti poći s nama ako želiš. Samo da se uvjeriš da ništa ne muljam. '' – ušla sam u kupaonicu i zalupila vratima. Nekako sam osjećala kako mi se život polako ruši, točno poput kule od karata na vjetru. Trebala sam hitno sve posložiti.

1. Odgovoriti ocu na uporna pisma.
2. Izgladiti stvari s Johnnyjem
3. Pospremiti svoj dio sobe
4. Pokušati se ne ubiti od išćekivanja

'' Melody!!!!!!!!!!! '' – Fiona je vrisnula. Zakolutala sam očima i izašla iz kupaonice.
Fiona je stajala s metlom u ruci nad svojim krevetom. Dingo je opet ležao na njenom jastuku, a Fiona se očajnički bojala pasa. Glasno sam se nasmijala i podignula Dinga lagano ga milujući po glavi. Malo je otvorio svoje stakleno plave okice i liznuo si njuškicu.

'' Kako se možeš bojati ovoga? '' – stavila sam Dinga na svoj krevet i nastavila ga lagano milovati. Fiona je ljutito frknula i zatvorila se u kupaonicu.

'' Zaboravio sam ovo pismo na stolu. '' – Johhny je ušao u našu sobu bez ikakvog upozorenja ili kucanja. Lice mu je bilo prepuno sjena, tmurno poput jutrašnjeg neba.
Ustala sam s kreveta i približila mu se sa smiješkom očekujući pismo.
U istom trenutku i moje lice se u potpunosti smrknulo. Polovica tijela kao da mi je odumrla. Moje crne slutnje upravo su postajale stvarnost.
'' Za koga je? '' – drhtavim glasom upitala sam bojeći se pogledati ime ispisano pukovnikovim krasopisom.

Netko mi je jednom rekao da ću morati birati, da neću moći imati sve.
Kiša je doslovce pljuštala kao iz otvorene slavine, a ja naravno nisam imala kišobran.
Sa još skupinom ljudi stala sam ispod nadstrešnice jednog marketa.
Savršene kapljice čiste kiše razbijale su se o zagađeni beton.
Spustila sam pogled na svoje ruke, još uvijek nisam mogla vjerovati da sam njima iskusila krv. Sklopila sam oči nadajući se da će me grozan osjećaj samoće ubrzo proći.

'' Melody. '' – moje ime izgovoreno šaptom me natjeralo da se trgnem. Otvorila sam oči i nasmješila se Johnnyju koji je stajao pokraj mene.

'' Ah, ni ti nemaš kišobran. '' – zbunjivao me svojim pogledima i odlučila sam reći nešto glupo, samo da nešto kažem. On se nasmijao i zatresao glavom.
Ni sama ne znam kako se dogodilo, ali samo nekoliko trenutaka kasnije prepustila sam se njegovu zagrljaju. Bilo mi je vruće i željela sam pobjeći, ali samo sam se prepustila.
Prilijepila sam svoje usne za njegove, a u glavi mi se već javio onaj mali tanki glasić. Savjest.

'' Moram ić. '' – odmaknula sam se od njega i nesvjesnim pokretom ruke prešla preko usta.
Odjenula sam svoju jaknu i istrčala na kišu. Učinilo mi se da sam još jednom čula kako me zove i govori nešto slično kao - još uvijek je kiša.

~*~*~*~*~

'' Fiona!! '' – ušla sam u sobu koju smo djelile i dreknula tako glasno da su se zidovi zatresli.
Sa moje odjeće je kapala voda i lokva pod mojim nogama se širila u nekom nepravilnom obliku.

'' Ajme, nemoj tako vikati. ''
'' Odlazim. '' – skinula sam mokru jaknu i bacila ju na pod.
'' Molim?! ''
'' Dobro si me čula, odlazim. ''
'' Zašto? '' – Fiona je zaštitnički raširila ruke pred mojim ormarom.

Skinula sam i majicu te ostala u mokroj stješnjenoj donjoj majci koja se gotovo prozirala.
Na vratima se oglasilo kucanje, a ja sam onako bijesna doslovce pojurila prema njima.
Kad sam otvorila vrata na licu mi se moglo vidjeti čuđenje.

'' Kako si saznao koja je moja soba? '' – bilo mi je nelagodno, tim više što nisam imala dovoljno odjeće na sebi.

'' Pa, recimo da sam podmitio nekog na porti. '' – Alexander me privukao u zagrljaj.
Uhvatila sam ovratnik njegove košulje i onako mokra se pripila uz njega.

'' Želim da upoznaš nekoga. '' – prije nego što me poljubio prošaptao je.

'' Koga? '' – nervozno sam se odmaknula od njega.

'' Dingo!! '' – uzviknuo je i za nekoliko sekundi pokraj noge mu se stvorio najslađi pas kojeg sam ikad vidjela. Mali haski isplazio je svoj rozi jezik i nevino me gledao onim svojim plavim očicama. Sagela sam se i počela ga češkati iza uha.

'' Ovo je najslađi pas kojeg sam ikad vidjela. '' – ustvrdila sam ponovno se podigavši na noge.
Poljubila sam Alexa i pozvala ga da uđe.

'' Ne mogu, zapravo imam ti još nešto reći. '' – imao je zabrinut izraz lica.
'' Što? ''
'' Sutra odlazim. Šalju me u Lenjingrad. ''

Došlo mi je da se slomijem i zaplačem, ali odlučila sam ostati prividno mirna.
Alexander me zagrlio.

'' Čuvaj mi Dinga, u redu? ''
'' Vrati se. ''

Ponovno me poljubio. Možda poslijednji put.
Nakon njegovog odlaska tišina me obuzela poput tame. Gotovo sam poželjela vrištati ,a nisam mogla.
Fiona je sažalno sjela pokraj mene i uzdahnula.

Mood : Discombobulate
Listening : Leona Lewis - I See You
Watching : Pearl Harbor



Torned away by betrayal, separated by war, bounded by LOVE

U sedam i tridest, pola sata prije gašenja svijetala, mi djevojke bolničarke bi prešetavale iz sobe u sobu i sjedile na krevetima pišući svojim voljenima ili dragima. Neke od nas su još uvijek malo plakale za domom i u to bi se doba dana često tiješile rukama oko ramena i uz smirujuće riječi.
Ja sam tada to smatrala teatralnim i smiješnim, odrasle mlade žene što plaču za majkama ili, kako je jedna sročila kroz jecaje, za dimom očeve lule.

'' Fiona, trebam tvoju pomoć.'' - povukla sam Fionu u malu ostavu za metle. Trenutak me promatrala, zasigurno začuđena mojim izgledom. Fiona je na sebi nosila dugu spavaćicu i nije imala ni trunke šminke na sebi, dok sam ja bila u potpunosti sređena s raspuštenom kosom i crveno našminkanim usnama.

'' Imaš li dopuštenje za izlazak? Ili možda sutra slobodan dan? '' - Fiona me ispitivala jer je očito naslutila što želim.
Samo sam odmahnula glavom pogledavši je najnevinije što sam mogla.

'' Samo ovaj put, molim te Fiona Rocherfield. '' - korištenje njenog punog imena bilo je nešto nateatralnije dotad.
Fiona me trenutak gledala, a onda je samo slegnula ramenima.

'' Nemogu ništa izgubiti. '' - praktički istog trena ja sam ju zagrlila.
'' Oh, hvala ti. ''
'' Brže idi, nemoj da se predomislim. '' - Fiona mi se nestašno nasmijala i izašla iz ostave za metle.

Poravnala sam suknju i iskoračila iz ostave.
Istrčala sam iz bolnice gledajući Alexa kako nervozno korača gore-dolje.
Osvrnula sm se da vidim gleda li Fiona. Naravno da je gledala.

'' Ne kasnim valjda? '' - pogledala sam na sat
'' I da kasniš ništa ti ne bih rekao. '' - točno u tom trenutku sam shvatila da se lijepim na dečke koji imaju motore.

~*~*~*~*~

Bilo je to doba Jazza, u jednom od Jazz barova zrak je bio toliko zadimljen da se uzidzala nekakva mala maglica.
Nisam očekivala da ću zateći još neke bolničarke kako se razuzdano ponašaju.
Uhvatila sam Alexa za ruku i odvukla ga na podij.

'' Ovaj, nikad mi nije išlo plesanje. ''
'' Ne brini meni je. '' - nasmiješila sam mu se
'' Melody? '' - okrenula sam glavu malo se odmičući od Alexa.
Tiho sam si opsovala u bradu, od svih ljudi na ovom svijetu baš sam sad morala susresti oca.

'' Tata,... '' - započela sam grozničavo pokušavajući smisliti objašnjenje zašto nisam na poslu.
Ipak sam se bojala njegova bijesa.

'' Zabavi se, samo sam ti se htio javiti. '' - laknulo mi je kad je to rekao. Očito nije imao pojma o mom radnom vremenu. Mahnula sam mu i ponovno se priblila Alexu.

'' Gdje smo ono stali? '' - ovila sam svoje ruke oko njegovog vrata. Bili smo si sasvim blizu i ja sam željela da me poljubi. Znala sam da će me poljubiti, to je bilo tako prirodno.
Osjetila sam njegov vrući dah na svojim usnama, a onda su se spojile u jedan savršeni poljubac.

'' Mislim da smo tu stali. '' - odmaknula sam se malo od njega na trenutak promatrajući njegove oči. Smeđe i slatke kao med. Još jednom me poljubio, a ovaj poljubac je trajao puno dulje.
Mislim da sam na trenutak čak osjetila okus tamne čokolade.

~*~*~*~*~

Fiona je bila jako hihotava osoba, a zbog njenih velikih grudi svi su vjerovali da će postati iduća glavna sestra.

'' Ček, ček, jesi ti poljubila njega ili on tebe? '' - Fiona se hihotala toliko da se njena šalica prepunjena čajem opasno tresla.

'' Ovisi. '' - sad sam se i ja počela smijati, stvarno mi je bilo neugodno pričati o tome, a ipak sam se osjećala dužnom ispričati joj sve. Iz nekog nepoznatog razloga pripravnice su poslijepodne bile oslobođene učenja iako smo morale ostati u odori. To cijelo poslijepodne sam odlučila posvetiti šetanju parkom zajedno s Fionom.
Još jedan čaj smo si kupile na štandu i sjele na travu.
Fiona me počela lagano uvlačiti u trač - o vojnicima koji joj se svišaju, o onima koji joj se ne sviđaju, o sestri Dustinian čiji je glas Fiona mogla oponašati i o glavnoj sestri koja je bila ohola i izdignuta poput kakvog liječnika specijalista. Fiona je mrzila što ne može ostavljati stvari na prozoru, a ja rano gašenje svjetala i zabranu izlazaka nakon toga. Pričale smo o tome pomalo samosvijesno i sve se više hihoćući ,pa su ljudi okretali glave prema nama i teatralno prinosili prste ustima. No te su geste bile poluozbiljne te smo Fiona i ja naslutile divljenje ljudi oko nas. Divljenje prema dvjema bolničarkama u ratu, divljenje prema našim ljubičasto-bijelim tunikama,tamnoplavim pelerinama i besprijekornim bijelim kapicama.
Skrećući desno na Lamberth Palace Road, Fiona i ja opazile smo niz vojnih kamiona parkiranih pred glavnim ulazom. Raspoloženo smo zagunđale zbog dostave novih zaliha koje smo morale raspakirati i spremiti.
Zatim smo među kamionima vidjele i terenska ambulantna kola, a primaknuvši se bliže i nosila, desetke njih razbacanih po tlu, kao i masu zelenih ratnih uniforma te prljavih zavoja.
Neki su vojnici stajali u skupinama, smušeni ili nepokretni, zamotani prljavim zavojima kao i oni na podu.
Jedan sanatitelija je skupljao razbacane puške. Desetak bolničara, bolničarki i liječnika među njima i Johnny probijali su se kroz gomilu. Pred bolnicu je izvezeno desetak kolica, što je očito bilo nedovoljno.
Na trenutak, Fiona i ja stajale smo nepomično i gledale, a onda smo gotovo istovremeno potrčale u gomilu.

Stajala sam u vrtnoj sjenici obrasloj ružama. Voljela sam to mjesto, budilo je osjećaj posebnosti u meni.
Sjela sam spustivši pogled n knjigu u svojoj ruci, ali nisam se mogla koncentrirati.

'' Evelyn, draga moja, ne bi li trebala na posao? '' - to dugo usko lice, mala usta, malo je čak izgledala konjoliko.
Moja majka Angelica McAdams djelovala je samopouzdano,ali ipak i malo usiljeno.
Tek nakon njene primjedbe skrenula sam pogled na sat i shvatila kako opako kasnim.

'' Oh,moj Bože! '' - uzdahnula sam i ustala brzim pokretima poravnavajući svoju suknju. Moja majka se usiljeno smiješila. Mislim da se jako malo osoba sijeća prvog susreta sa svojim roditeljima, ja sam jedna od njih.
Jednog kišnog dana dok sam sjedila na terasi s leđa mi je prišao jedan postariji čovjek. Vrlo brzo ustanovio je da sam jako tvrdoglava osoba, ali to je ono što mu se svidjelo kod mene. Šest mjeseci kasnije taj čovjek me usvojio i odveo iz Orphanaigo de Siena pokraj Firence. Taj čovjek, Aden McAdams, otad je moj otac, a Angelica McAdams moja voljena majka. Dobila sam i novo ime. Prije u tom dalekom životu zvala sam se Vittoria Machiaveli, ali moji roditelji su me željeli učiniti istinski svojom, pa su mi dali svoje ime. Evelyn Melody McAdams.

'' Bok mama. '' - osvrnula sam se preko ramena dovikujući pozdrav.
Srećom Johnny je znao da ću kasniti. Uvijek je bio na neki način povezan sa mnom ili me jednostavno predobro poznavao. Čekao me na motoru pred kućom.

'' Kako li sam samo znao da ćeš kasniti? '' - imao je pokeraški izraz lica. Očito ga je moj tata nazvao.
Obukla sam jaknu i sjela s njim na motor.

'' Pretpostaviti ću da te moj otac nazvao. '' - šapnula sam mu na uho dok je palio motor.
Trenutak kasnije motor je zabrujao, a ja nisam uspjela čuti Johnnyev odgovor.

~*~*~*~*~

Moj odjel je bio preuređen za prihvat viška akutnih kirurških slučajeva, ali to određenje isprva nije značilo ništa.
Mogao je biti i prihvatna bolnica na ratištu. Sestre i više bolničarke dodijeljene su odjelu kao ispomoć, a pet ili šest liječnika radilo je na najhitnijim slučajevima. Kad sam došla u bolnicu praćena Johnnyem za kojim je skoro svaka sestra duboko uzdisala uočila sam da je bolnica ponovno prepunjena raznim ranjenicima.
Zatekla sam i dva kapelana, jedan je sjedio i razgovarao s čovjekom koji mu je ležao s desne strane, a drugi se molio pokraj neke izbočine prekrivene dekom. Sve su bolničarke izuzev mene koja se još nisam ni presvukla nosile zaštitne maske, a i one i liječnici su zasukali rukave. Otišla sam u svlačionu i odmah nakon što sam se presvukla vratila se natrag na posao.
Tiha jeka medicinarskih glasova punila je odjel, a stalno su je prekidali bolni krikovi iznemoglih vojnika upravo pristiglih s nekakve bojišnice.
Glavna sestra mi je naložila da se pobrinem za nekog vojnika ranjenog u trbuh, koji je također izgubio i dio nosa.
Kroz krvavu hrskavicu vidjela su mu se usta i stražnji dio izranjavanog jezika. Moj posao je bio relativno jednostavan, samo sam mu morala oprati lice.
Bio je budan,ali oči su mu bile zatvorene. Morfij ga je sigurno umirio i ljuljao se lijevo-desno, kao u ritmu neke glazbe koja je odzvanjala u njegovoj glavi.
Nakon što sam mu '' sredila '' lice poslali su me do postelje nekog pripadnika zrakoplovstva koji je zaradio šrapnele u nogu. Oprala sam mu naftu i čađu s noge i otkrila područje u koje su se komadići šrapnela zabili u meso. Nekoliko komada raspršilo se u području oko 30 centimetara. Koža oko svake rupe bila je crvena i pomalo upaljena.
Kad sam spustila ruku na neozlijeđeni dio noge trznuo se. Izabrala sam najmanji komad koji sam mogla naći negdje pri rubu nakupine. Dio koji je stršao bio je oštar i trokutast.
U trenutku kad sam ga htjela izvući počelo mi se ludo povraćati.
Uz isprike sam odmaglila prema kupaonici.

'' Jesi dobro? '' - Fiona je pokucala na vrata ne pričekavši moje dopuštenje da uđe.

'' Jesam, samo se ti vrati poslu. '' - novi val mučnine me svladao i klonula sam nad zahodsku školjku povraćajući ono malo što sam pojela.

'' Jesi sigurna? '' - Fiona je djelovala pomalo sumnjičavo. Kimnula sam glavom i ustala s poda. Bilo mi je malo bolje iako ni sama nisam znala što je izazvalo toliku mučninu.
Fiona je slegnula ramenima i izišla iz kupaonice.
Hladnom vodom sam oprala lice malo se pribravši, a nakon nekoliko minuta sam se vratila svojim dužnostima.

Sad kad je pala Francuska, podrazumijevalo se da uskoro mora početi bombardiranje, omekšavanje Londona.
Ojačavale su se vreće s pijeskom na prizemnim prozorima, a ugovorom o vezane civilne tvrtke provjeravale su čvrstoću dimnjaka i zabetoniranih krovnih prozora.
Izvodile su se različite vježbe evakuacije odjela uz mnoštvo strogih povika i zviždanja.
Uvježbavali su i protupožarne mjere, postupanje na zbornim mjestim, stavljanje maski nesposobnim ili nesvijesnim pacijentima. Nas bolničarke često su podsijećali da prvo stavimo svoje maske.
Voljela sam miris bolničkog dezinfekcijskog sredstva koji se svojom oštrinom mnogim bolničarkama boput igli zabijao u mozak.

'' Evelyn Melody McAdams? '' - glas jedne od bolničarki me pozvao imenom. Okrenula sam se spustivši ruke uz svoju bijelu odoru bolničarka.

'' Da? '' - razvukla sam svoje usne namazane najcrvenijim ružem u osmjeh. Bolničarka se zvala Fiona, njena kuštrava kosa uokvirivala je lice pravilnih crta, a njene oči bile su ledeno plave boje tako da je izgledala u potpunosti kao hladnokrvna osoba.

'' Dobila si ruže. '' - zaljubljenim glasom rekla je Fiona prušajući mi buket crvenih ruža.

'' Tko ih je poslao? '' - primila sam buket složivši znatiželjnu facu.

'' Mhm, mislim da se zvao Alex. '' - Fiona je nabrala čelo dok se pokušavala sjetiti imena, a točno u trenutku kad ga je izgovorila prasnula sam u smijeh. Pružila sam joj ruže natrag.

'' Vrati mu ih. I reci da mi zahvali na drugačiji način. '' - i dalje sam se smijala prisjećajući se kako Alex nije dobro vidio na testu prolaznosti za pilote, ali ja sam bila dovoljno milostiva da ga pustim.
Njegovo objašnjenje bilo je da je problem u slovima.
Fiona se namrštila i sliježući ramenima prihvatila buket. Okrenula se na peti i istračala u dvorište pred bolnicom.
Približila sam se prozoru i lagano pomakla zavjesu.
Alexander Worninghton, pilot RAF -a sjedio je na zidiću u dvorištu dok mu je Fiona užurabano prepričavala.

'' Eve, trebamo tvoju pomoć. '' - najradije bih se bila prepustila dimu cigrate i uživala čitajući Clarissu u velikom oblaku dima, ali previše je ljudi trebalo moju pomoć.

'' Melody. '' - ispravila sam ga. Johnny je bio doktor u bolnici,a često mi je govorio da sam mu ja najdraža mednicinska sestra. Nasmiješio mi se zatresavši lagano glavom kao da pokušava otjerati nekakvu muhu.

'' U redu, Melody, draga trebam tvoju pomoć. '' - mom uhu je to već zvučalo privlačnije pa sam se samozadovoljno osmjehnula.

'' Naravno. '' - tek sam tad shvatila da sam zadržala poruku koju sam dobila s buketom.
Alex je sigurno bio zadovoljan.
Johnny me odvukao niz hodnik pritom pričajući o nevažnim glupostima. Za manje od minute bili smo u jednoj od sobi prepunih pacijentima. Svjež miris zraka nije raspršio smrad motornog ulja i zagnjojenih rana.
Ruke i lica vojnika bili su crni, a s kratkom čupavom kosom i naljepnicama prilijepljenim u terenskim bolnicama izgledali su posve jednako, kao rasa ljudi iz nekog groznog svijeta.
Johnny me poslao da skinem zavoj i očistim ranu na nozi nekog kaplara koji je ležao na nosilima odmah pokraj vrata sobe. Kaplar je gledao u pod i napravio je grimasu kad sam kleknula da mu se šaptom obratim.
Nogavica je bila rasparana. Vanjski zavoj izgledao je relativno nov, počela sam ga odmotavati, a kad više nisam mogla podvući ruku ispd noge jednostavno sam ga odrezala.
Sad mi je još samo ostala gaza koja se crna od zgrušane krvi protezala duž rane od koljena do gležnja.
Na samoj nozi nije bilo dlaka i bila je crna.
Uhvatila sam rub gaze čvrsto ga stisnula palcem i kažiprstom te povukla. Gaza se cijela odlijepila uz ljepljivi, oštri zvuk. Šavovi na nozi su bili nepravilni i nespretni. Mjestimice bi se jedan rub prorezane kože preklapao preko drugog otkrivajući njezine masne slojeve, a malene zapreke nalik minijaturnim grozdovima crnog grožđa probijale su se iz rasjekline.
Umočila sam vatu u alkohol. Noga je bila crna i meka, kao prezrela banana.
Kad sam konačno očistila ranu uspravila sam se i podigla posudu te prljavu vatu
Začudo kad sam izašla na dvorište kako bih popušila cigaretu sunce je bilo visoko na nebu.
Stavila sam cigaretu u usta i pripalila ju skupocjenim upaljačem koji sam dobila od majke za rođendan.

'' Znao sam da češ kad-tad izaći. '' – Alex je stajao iza mene sa samo jednom ružom u ruci.
Otpuhnula sam pramen kose sa svog lica i okrenula se prema njemu.

'' Prije nego što kažeš sve moguće uvrede, želim te pozvati da večeras izađeš sa mnom. '' – zvučao je i zbunjeno i samouvjereno u istom trenutku.
Trenutak sam razmišljala uvlačeći dim, a onda sam došla do zaključka kako nemam pametnijeg posla.

'' U redu. ''

'' Molim te pođi sa..., aha, hvala ti. '' - zbunio se misleći da ću ga zasigurno odbiti što je iz mene izvuklo salve smijeha.

'' Doći ću po tebe večeras u osam. '' - poljubio mi je ruku i odmaglio za svojim poslom.
Johnny je stajao oslonjen na jedan od potpornih stupova u dvorištu.
Osmjehnula sam se i mahnula mu izašavši iz bolnice.